

Tijekom godine hrvatski tartufari sa svojim vjernim psima traže tri osnovne vrste tartufa. Bijeli tartuf (Tuber Magnatum) najkvalitetniji je i najcjenjeniji jer raste samo na području Istre, Italije i Francuske pa stoga dostiže i najvišu cijenu na tržištu, a u stopu ga prate rasprostranjeniji ljetni i zimski crni tartufi (Tuber Aestivum).
Iako su izgledom neugledni, tartufi su u cijelom svijetu veoma cijenjena namirnica koja često dostiže vrtoglavu cijenu jer ih je nemoguće uzgojiti, već ih je potrebno pronaći u prirodi. Nekada su se za traženje tartufa koristile svinje, ali bi ih često pojele kao pravu poslasticu pa su ih danas zamijenili trenirani psi s posebno razvijenim njuhom. Pronađeni i očišćeni tartufi čuvaju se u obliku grumenja, režu se na tanke listiće i konzerviraju u maslinovu ulju ili se dodatno obrađuju kako bi ih se očuvalo od propadanja.
Specijaliteti koji sadrže tartufe najčešće se pripremaju u Istri, čije šume obiluju tim dragocjenim gljivama, a s godinama su postali i unosan posao u sklopu kojeg predani tartufari, osim sirovih, prodaju ljubiteljima tartufa i njihove prerađevine. Brojni sajmovi, kao i Dani tartufa koji se održavaju upravo u Istri, omogućuju posjetiteljima da bolje upoznaju svojstva tog jedinstvenog gomolja, ali i da kušaju ukusna istarska jela pripremljena s tartufima. Među osobito popularnim delikatesama koje se mogu nabaviti u dućanima ili izravno od tartufara nalazi se i tartufata, aromatična kombinacija šampinjona, tartufa, maslinova ulja, soli i češnjaka koja se upotrebljava za pripremu ukusnih umaka i namaza, a mnogima je omiljen dodatak jednostavnoj tjestenini, rižotu ili brusketama. Zbog intenzivnog mirisa i okusa koji obilježavaju tartufe, ove iznimno cijenjene samonikle gljive služe i kako bi svojom aromom unaprijedile i raznovrsna mesna jela, a tartufata predstavlja izvrstan način za čuvanje ovih vrijednih plodova zemlje i omogućavanje njihova konzumiranja i u vrijeme kada nije sezona tartufa.